Anna Eleanor Roosevelt (1884. – 1962.) bila je američka diplomatkinja i aktivistkinja koju je zbog njenog doprinosa zaštiti i promociji ljudskih prava američki predsjednik Harry S. Truman nazvao „Prvom damom svijeta“. Funkciju Prve dame SAD-a obnašala je od 1933. do 1945. za vrijeme četiri mandata njenog supruga Franklina Delana Roosevelta. Eleanor je obnašala funkciju delegatkinje SAD-a pri Generalnoj Skupštini UN-a od 1945. do 1952.

Roosevelt je bila članica istaknutih američkih Rooseveltovih i Livingstonovih obitelji i nećakinja predsjednika Theodorea Roosevelta. Imala je teško djetinjstvo tokom kojeg je pretrpjela smrt roditelja i jednog brata. Sa 15 godina, pohađala je Allenwood akademiju u Londonu i bila duboko pod utjecajem njezine ravnateljice Marie Souvestre. Vrativši se u SAD 1905. udala se za svog dalekog rođaka, Franklina Delana Roosevelta. Njihov brak bio je kompliciran od samog početka zbog Franklinove majke Sare koja je pokušala njihov brak i spriječiti, a nakon što je Eleonor 1918. otkrila njegovu ljubavnu vezu s Lucy Mercer odlučila je tražiti ispunjenje u vlastitom javnom životu.

Ona je nagovorila Franklina da ostane u politici nakon što je 1921. godine obolio od paralize nogu te je počela govoriti i nastupati na događajima u kampanji umjesto njega. Nakon Franklinovog izbora kao guvernera New Yorka 1928. i tijekom ostatka Franklinove javne karijere u vladi, Eleanor je redovito održavala javne nastupe u njegovo ime, a kao Prva dama, značajno je preoblikovala i redefinirala ulogu Prve dama.

Iako je u svojim kasnijim godinama bila uvelike cijenjena, Eleanor je bila kontroverzna Prva dama zbog njezine otvorenost, osobito njezin stav o rasnim pitanjima. Bila je prva koja ja održavala redovite tiskovne konferencije, pisala kolumnu u dnevnom listu i mjesečnom časopisu, vodila tjednu radio emisiju i prva koja je govorila na nacionalnoj konvenciji stranke, a u nekoliko navrata javno se protivila politici muža. Pokrenula je eksperimentalnu zajednicu u Arthurdaleu, Zapadna Virginija, za obitelji nezaposlenih rudara s ciljem stvaranja samoodržive zajednice. Zalagala se za proširenje uloge žena na radnom mjestu, građanskim pravima afroamerikanaca i azijskih Amerikanaca, te prava izbjeglica iz Drugog svjetskog rata.

Nakon smrti supruga 1945. godine, Eleanor je ostala aktivna u politici još 17 godina. Pritisnula je Sjedinjene Države da se pridruže i podupru osnivanje Ujedinjenih naroda te je bila njezin prvi delegat. Bila je prva predsjednica Povjerenstva UN-a za ljudska prava i vodila proces izrade Opće deklaracije o ljudskim pravima. Kasnije je predsjedala Komisijom za status žene za vrijeme predsjednika John F. Kennedyja. U doba njezine smrti, Eleanor je smatrana “jednom od najcjenjenijih žena na svijetu”, a New York Times nazvao ju je “osobom gotovo univerzalnog poštovanja” . Godine 1999. Gallupova lista Najobožavanijih osoba 20.st. smjestila ju je na 9. mjesto.

Prva dama SAD-a (1933.–1945.)

Eleanor je postala prva dama Sjedinjenih Država kada je FDR inauguriran 4. ožujka 1933. godine. Kako je poznavala sve prethodne Prve dame 20. stoljeća, bila je ozbiljno depresivna zbog toga što je trebala preuzeti ulogu koja je tradicionalno bila ograničena na domaćicu. Njena neposredna prethodnica, Lou Henry Hoover, okončala je svoj feministički aktivizam kada je postala Prva dama, navodeći svoju namjeru da bude samo “pozadina za Bertieja”.

Uz potporu novinara Louisa Howea i novinarke i prijateljice Lorene Hickok, Eleanor je krenula redefinirati položaj Prve dame. Prema njezinom biografu Cooku, ona je u tom procesu postala “najkontroverznija prva dama u povijesti Sjedinjenih Država”. Unatoč kritikama i republikanaca i demokrata, ali uz snažnu podršku supruga, nastavila je aktivno s dosadašnjim poslovima i aktivizmom koje je započela prije nego što je preuzela ulogu Prve dame i to u doba kada je tek nekoliko udanih žena imalo karijeru. Bila je prva žena predsjednika koja je održavala redovite konferencije za tisak, a 1940. postala je prva koja je govorila na nacionalnoj stranačkoj konvenciji. Također je pisala dnevnu i naveliko čitanu novinsku kolumnu “Moj dan”. Bila je i prva prva dama koja je pisala kolumnu za mjesečni časopis i vodila vlastitu tjednu radio emisiju.

U prvoj godini FDR-ove administracije, Eleanor je odlučila postići jednaku plaću kakvu joj je muž imao. Te godine zaradila je 75.000 dolara od svojih predavanja i pisanja, a većinu je dala u humanitarne svrhe.
Početkom 1933. godine, “Vojska bonusa”, prosvjedna skupina veterana iz Prvog svjetskog rata, putovala je po drugi put u Washingtonu u dvije godine, tražeći raniju isplatu svojih veteranskih bonusa. Prethodne godine, predsjednik Herbert Hoover poslao je konjicu američke vojske koja ih je napala te rastjerala suzavcima. Ovaj put, prva dama Eleanor Roosevelt posjetila je veterane u njihovom blatnom kampu, slušajući njihove zabrinutosti i pjevajući vojne pjesme s njima. Sastanak je uklonio napetost između veterana i vlasti, a jedan od prosvjednika kasnije je komentirao: “Hoover je poslao vojsku, a Roosevelt je poslao svoju ženu.”

Aktivizam

Tijekom Franklinove administracije, Eleanor je postala važna veza s afroameričkim stanovništvom u eri segregacije. Unatoč predsjedničkoj želji da umiriosjećaje južnjaka, Eleanor je bila sveglasanija u njezinoj podršci pokretu za građanska prava. Nakon svog iskustva s Arthurdaleom i njezinih inspekcija programa „New Deal“ u južnim državama, zaključila je da programi New Deala diskriminiraju Afroamerikance koji su dobili nerazmjerno mali udio olakšica. Eleanor je postala jedini glas u Rooseveltovoj Bijeloj kući koji je inzistirao da se beneficije New Deala jednako prošire i na Amerikance svih rasa.

Eleanor je također prekršila tradiciju pozivajući stotine Afroamerikanaca u Bijelu kuću. 1936. godine postala je svjesna uvjeta u Nacionalnoj školi za obuku djevojaka, pretežno crnačke reformske škole. Otišla je u školu, pisala o njoj u svojoj kolumni „Moj dan“, zagovarala za dodatna sredstva i pritisnula promjene u kadrovskom i nastavnom planu. Njezina pozivnica učenicima u Bijelu kuću postala je problem u Franklinovoj kampanji za ponovni izbor 1936. godine. Kada je pjevačici crnkinji Marian Anderson odbijena uporaba Washingtonskog Constitution Halla od strane organizacije Kćeri Američke revolucije 1939. godine, Eleanor je u znak prosvjeda izašla iz organizacije te pomogla organizirati drugi koncert na stepenicama Lincoln Memoriala. Eleanor je kasnije predstavila Anderson kralju i kraljici Ujedinjenog Kraljevstva nakon što je Anderson pjevala na večeri u Bijeloj kući. Roosevelt je također izlobirala imenovanje afroameričke odgajateljice Mary McLeod Bethune, s kojom je uspostavila prijateljstvo, za ravnateljicu Odjela za crnačke poslove Nacionalne uprave za mladež. Kako bi izbjegla probleme s osobljem kad bi Bethune posjetila Bijelu kuću, Eleanor bi je susrela pred vratima, zagrlila i uvela ruku pod ruku.

Smatrala se “očima i ušima” New Deala. Gledala je u budućnost i bila je predana društvenoj i socijalnoj reformi. Jedan od tih programa pomogao je zaposlenim žene da dobiju bolje plaće te da ne rade na teškim fizičkim poslovima u tvornicama što su radile za vrijeme rata. Roosevelt je bez presedana ulozi Prve dame donijela aktivizam i sposobnost aktivnog obnašanja društveno-odgovorne dužnosti.

Ujedinjeni narodi

U prosincu 1945. predsjednik Harry S. Truman imenovao je Eleanor za delegatkinju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. U travnju 1946. postala je prva predsjednica preliminarnog Povjerenstva Ujedinjenih nacija za ljudska prava. Eleanor je postala stalna predsjedateljica kada je Povjerenstvo osnovana u siječnju 1947. godine. Uz Renéa Cassina, Johna Peters Humphreya i drugih, ona je odigrala ključnu ulogu u izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima (UDHR). Njen najveći doprinos vidljiv je u brzini donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima u jeku sve većih antagonizama između SAD-a i SSSR-a te sve većeg zahuktavanja Hladnog rata koji je postajao sve veća prepreka donošenju deklaracije koja je u rekordnom roku od godinu dana sastavljena, pregovarana i izglasana.

U govoru u noći 28. rujna 1948. Eleanor je održala govor o Deklaraciji, nazvavši ga “međunarodnom Magna Carta svih ljudi posvuda”, a Deklaraciju je konačno usvojila Opća skupština 10. prosinca 1948. godine. Glasovanje je bilo jednoglasno, sa osam sudržanih: šest zemalja sovjetskog bloka, Južna Afrika i Saudijska Arabija. Roosevelt je pripisala suzdržanost sovjetskih blokova na članak 13., koji je osiguravao pravo građana da napuste svoje zemlje.